Neposredni povod pisanju ove knjige bila je mogućnost pažljivog proučavanja fotografskih i litografskih portreta crnogorskog knjaza Danila I Petrovića Njegoša koje je izradio srpski litograf i fotograf Anastas Jovanović od 1851. do 1860. godine, a koji se čuvaju u Muzeju grada Beograda. Susret s njima ohrabrio je moje uvjerenje da se o vladarskoj ličnosti knjaza Danila i svim njegovim pregnućima može razmišljati iz vizure njegovih portreta, kao i vizuelnih i verbalnih slika koje su mu posvetili njegovi savremenici. Posma-trajući te slike, shvatila sam da one, gotovo same za sebe, svjedoče o razvoju jedne izuzetne vladarske ličnosti. One vizuelno dopunjuju razumijevanje transformacije koju je za izuzetno kratko vrijeme, od 1852. do 1860. godine, prošla Crna Gora zahvaljujući svom, nakon Crnojevića, prvom svjetovnom vladaru, zakonodavcu, političkom i vojnom strategu i reformatoru ukupnog života – od institucionalnog do običajnog i svakodnevnog.
Dublji razlog pisanja bilo je davnašnje osjećanje da je knjazu Danilu, kako je još 1931. napisao istoričar Dušan Vuksan, „učinjeno krivo“, jer nije dobio „mjesto koje mu pripada u istoriji, a vidi se da je bilo „nešto veliko« u ovom čovjeku koji je prvi pokušao da „uvede Crnogorce u kolosjek građana zapadne Evrope”. Nepravda je ispravljena u novijoj crnogorskoj istoriografiji, najviše zahvaljujući akademiku Branku Pavićeviću i profesoru Živku Andrijaševiću, čije su knjige bile uporište mog pisanja. Ali, tu sam nepravdu ranije na mnogo načina uviđala.
(Iz predgovora)
