Dvojezično izdanje: crnogorski / engleski
dvojezično izdanje: crnogorski / bugarski. – Podgorica : Matica crnogorska, 2020 (Podgorica : DPC). – 48 str.; 200 x 200 mm. – Tiraž 1000.
Pismenost kao značajan segment kulture i obrazovanja očituje se preko pisanih spomenika, arheoloških i lingvističkih fakata, ali i sakralnih objekata, kao najpostojanijeg svjedoka vremena u kojima su nastajali.
Na prvi pogled čini se da su saznanja o starijoj crnogorskoj prošlosti teško dokučiva, pogotovo kad je riječ o pismenosti, školama, književnosti i nauci budući da je broj sačuvanih dokumenata veoma mali. Teško je i zamisliti koliko je uništeno dokumentarne građe o našoj prošlosti. Mnogo toga učinili su okupatori koji su se ovđe smjenjivali, elementarne nepogode, ali ponekad smo i sami nebrigom tome doprinijeli. Veliki broj dokumenata nestao je i zato što su bili pisani na mekim materijalima, kao što su bili pergament, papirus i papir lošega kvaliteta.
Ipak, o našoj najstarijoj prošlosti i kulturi ostalo je dragocjeno svjedočanstvo. To su stari natpisi, u svim oblicima latinske majuskule i minuskule, grčkoga pisma, a kasnije i ćirilice. Poznato je, na primjer, da se Barska arhiepiskopija u prepisci s rimskom kurijom služila beneventanom naših karakteristika, papskom minuskulom, karolinom, glagoljskim uglastim pismom i, konačno, humanistikom. Pored pismenosti na grčkoj, rimskoj i ćirilskoj osnovi, dolaskom Turaka javlja se i pismenost na arapsko-turskoj osnovi.
Crnogorska pismenost i književnost zasnovane su u basenu Skadarskoga jezera, iako su Primorje, doline Lima, Pive i Tare tome dali značajan doprinos. Te kulturne vrijednosti najprije su predstavljene preko starih natpisa koji se nalaze na cijelome prostoru Crne Gore. Pismenost kod nas u pravom smislu ipak započinje s primanjem hrišćanstva u IX vijeku, kad se modifikacijom grčkoga pisma stvaraju slovenska pisma ‒ glagoljica i ćirilica. To je vrijeme kad među Slovenima još vlada jezička bliskost i sporazumijevanje na slovenskome jeziku, čiji pisani oblik slovenskoga solunskog dijalekta zovemo staroslovenski, kasnije crkvenoslovenski. Za period srednjega vijeka u crnogorskoj pismenosti i sačuvanim spomenicima možemo govoriti o grčko-latinsko-slovenskoj simbiozi. Za opismenjavanje Dukljanskih Slovena veliki značaj imao je benediktinski monaški red u čijim se manastirima razvijala pismenost, prije svega na Dukljanskome primorju. Ovđe su prepisivane ili sastavljane prve knjige, najprije na latinskom, kasnije na slovenskom jeziku. Najznačajniji skriptoriji (prepisivački centri) u dukljanskoj državi bili su benediktinski manastiri: Sv. Srđ i Vakh na Bojani, južno od Skadra (grobnica dukljanskih vladara), Sv. Nikola na Bojani, Sv. Arhangel Mihail na Prevlaci (i još šest u Boki Kotorskoj), zatim Sv. Petar kod Trebinja, dva na Mljetu, Skadru, Svaču, Drivastu, Baru itd. Od vremena Nemanjića (kraj XII st.) vladari formiraju kancelarije i skriptorije na staroslovenskome jeziku, a po potrebi na grčkome i latinskome. Manastiri postaju prepisivački centri – skriptoriji i svojevrsne radionice za opremanje knjiga. Dvanaesto stoljeće predstavlja prekretnicu jer tada nastaju unikatna crnogorska djela. U Vranjinskome manastiru radila je tzv. Žabljačka škola za prepisivanje knjiga za potrebe crkve u Zeti. Najpoznatiji skriptoriji u srednjovjekovnoj zetskoj državi bili su u Kotoru, Prevlaci, Skadru, Bijelom Polju (crkva Sv. Petra i Pavla), kasnije Nikoljac i Podvrh, u Pljevljima, Morači, Đurđevim Stupovima u Budimlji (kasnije Šudikovi), Koporinji itd. U doba Balšića i Crnojevića na obalama Skadarskoga jezera osnovano je više skriptorija: na Starčevu, Moračniku, Beški, Žabljaku, Cetinju…
U skriptorijima Zete nastale su brojne ruko- pisne knjige od posebnoga značaja za razvoj pismenosti u Crnoj Gori i crnogorskoj kulturi uopšte. Iz starijega su razdoblja Ljetopis Popa Dukljanina, Miroslavljevo jevanđelje, Vukanovo jevanđelje i Ilovička krmčija. …
Božidar Šekularac
